Izvornik: Kako se socijalizam zavukao u hrvatski konzervatizam

Ovaj članak spominje samo nekoliko konkretnih primjera živog marksističkog nasljedstva u našem narodu na koje nažalost ni konzervativna struja nije ostala imuna. Ovakvih primjera još je mnogo te će ostali biti obrađeni u nekom budućem članku. Od izrazite je važnosti da se upoznamo s krivim i destruktivnim elementima razmišljanja kako bi se znali suprotstaviti takvim netočnim navodima i političkim mjerama.

Izvor: priznajem.hr

Iako većina hrvatskih konzervativaca i katolika ne želi imati nikakve veze s marksizmom, komunizmom ili socijalizmom, velika većina njih nesvjesno podupire brojne ekonomske i društvene mjere s marksističkim podrijetlom.

Zakonski propisan minimalac

Jedan primjer takve mjere je onaj zakonski propisane minimalne nadnice (minimalne plaće). Mnogi ljudi smatraju kako je porast zakonske minimalne plaće odlična stvar koja jednostavno rezultira većim plaćama za radnike bez ikakvih negativnih posljedica. Oni često također smatraju kako ni ne postoje drugi načini kojima radnici mogu ostvariti veće plaće te je stoga zakonska minimalna plaća neizostavna.

Istina o zakonskim minimalnim plaćama ipak je znatno drugačija. Pokušajmo to slikovito prikazati. Zamisli se u ulozi premijera neke države s namjerom vođenja imigrantske politike primanja isključivo visoko obrazovanih stranih radnika s već razvijenim vrijednim vještinama. Naime, želiš da to budu isključivo vješti radnici poput vrsnih softerskih programera, liječnika, kemičara, itd. Na koji način bi ovo mogao postići?

Možda ti prvo pada na pamet kako bi mogao napraviti popis svih profesija koje zahtijevaju vješte radnike te zakonom propisati kako se primaju isključivo imigranti tih profesija. No tu se nailazi na problem provjere je li neki imigrant uistinu profesije za koju tvrdi da je. Koliko iskustva mora imati da bi ga se smatralo takvim? Što ako ima mnogo iskustva ali ipak nije vješt radnik zbog manjka prirodnih predispozicija?

Čini se kako ideja o sastavljanju popisa ipak nije dobra. No, onda se sjetiš bolje ideje – mogao bi jednostavno propisati relativno visoku zakonsku minimalnu plaću za sve imigrante! Tim načinom bi automatski postalo ilegalno zapošljavati imigrante po niskim plaćama; dakle svi potencijalni imigranti niske razine radnih vještina neće imati motiva doći u tvoju zemlju budući da se zakonski neće moći zaposliti po plaćama ispod visoke propisane minimalne plaće (to će biti ilegalno zbog zakona o minimalnoj plaći), a visoku plaću neće moći dobiti budući da njihova razina radnih vještina, tj. proizvodnost njihove radne snage, nije dovoljna za ostvarivanje toliko visoke plaće na tržištu rada. Uspješno si osmislio politiku kojom ćeš isključivo privući vješte radnike! Kako si to postigao? Zabranom rada nevještim radnicima putem zakonske minimalne nadnice!

Koje su implikacije gore navedenog primjera primjene zakonske minimalne plaće? Zakonske minimalne nadnice, ako su iznad prirodnih tržišnih nadnica, u stvari povećavaju nezaposlenost, i to u mnogo većoj proporciji upravo među nisko kvalificiranim nevještim radnicima! Zakonske minimalne plaće najveću štetu čine upravo najsiromašnijima! Ovo je dobro poznata činjenica među ozbiljnim ekonomskim stručnjacima, no gotovo svi današnji političari i mediji nauštrb vlastitoga naroda promiču pozitivnu sliku zakonskog minimalca te u skladu s tom slikom donose populističke, destruktivne zakone.

Ispravan zaključak je prepoznavanje važnosti protivljenja zakonskim minimalnim nadnicama u bilo kojem obliku te zalaganje za prirodno povećanje proizvodnosti radne snage što sa sobom donosi i veće tržišne nadnice. Takav prirodni rast proizvodnosti ne događa se slučajno i nije centralno planiran, već je rezultat privatnog poduzetništva i osobnog unapređenja radnih vještina radnika, a te stvari se pak najlakše odvijaju u gospodarskom okruženju slobodnom od tereta visokih poreza, raznih nameta i gušećih zakonskih regulacija.

Državno zajamčena radnička prava

Još jedan primjer zakonske mjere s marksističkim podrijetlom je onaj o državno zajamčenim radničkim pravima. Slično kao i u slučaju zakonskog minimalca, takva radnička prava u stvari otežavaju zapošljavanje “zaštićenoj” skupini radnika. Država tim zakonima nasilno pregovara s poslodavcima u ime samoga radnika te traži određene pogodnosti za radnika koje radnik možda ne opravdava proizvodnošću svoga rada ili isti radnik možda preferira druge pogodnosti umjesto onih zacrtanih koje ga država prisiljava da prima od svog poslodavca na temelju navedenog zakona.

Primjer ovoga je otežano zapošljavanje žena, pogotovo onih u fertilnoj dobi, zbog velikih zakonskih obveza poslodavaca prema tim ženama u slučaju da zatrudne tijekom trajanja radnog odnosa. U situaciji mogućeg odabira između dva radnika različitog spola, a potpuno istih vještina te istom traženom plaćom, poslodavac će vrlo vjerojatno preferirati muškog radnika zbog manjih zakonskih obveza budući da muškarac ne može zatrudnjeti. Na razini ukupnog tržišta rada, što su zakonski “zaštićenija” radnička prava, to su u stvari radnici manje fleksibilni tražiti od poslodavca onakav oblik naknade koji njima odgovara. Prisiljeni su prihvatiti ono što je država propisala da moraju tražiti od poslodavca, a ne ono što u stvari žele (radniku je možda važnija udobnost stolice ili plaćena teretana).

Država ne može zakonskim putem magično povećati proizvodnost nečije radne snage te tako omogućiti radnicima da opravdano zahtijevaju, i na tržištu rada dobivaju, sveukupno veće plaće i bolje uvjete. Tako nešto je proizvod stvarnog povećanja proizvodnosti rada, a dolazi usavršavanjem traženih radnih vještina.

‘Besplatne’ državne usluge

Još jedan primjer nasljedstva marksizma tiče se ideje da država “besplatno” pruža neke proizvode ili usluge građanima. Takva tvrdnja protivna je razumu budući da država ne može stvarati vrijednost ili prosperitet iz ničega, čistim zakonom, ex nihilo. Svi proizvodi i usluge koje država pruža financirana su porezima, zaduživanjem ili inflacijom (što je de facto porez na štednju). Svi ti oblici financiranja podrazumijevaju oportunitetni trošak, tj. ta oporezovana sredstva se sada više neće alocirati u originalne namjene u skladu sa željama originalnih vlasnika tih sredstava. Ista sredstva bivaju trošena u skladu sa željama birokrata koji sada upravljaju spomenutim sredstvima i koji nemaju jednake motive oko racionalnog trošenja sredstava kao što bi imali originalni vlasnici.

Ideal samodostatnosti

Posljednji primjer utjecaja marksizma koji će biti obrađen u ovom članku tiče se prividnog ideala o samodostatnosti. Često čujemo kako je negativno to što “uvozimo nešto što bi mogli sami proizvesti”. Ovakvu tvrdnju je lagano pokazati besmislenom. Naime, treba li po istom navedenom principu svako kućanstvo biti samodostatno?

Svako kućanstvo bi onda samo proizvodilo svoj televizor, povrće, pametne telefone, veš mašine. Brzo vidimo da je to nemoguće te da je mnogo pametnije da se članovi kućanstva specijaliziraju za određeni posao te “uvezu” tj. kupe dobra koja sami ne proizvode (dakle gotovo sva dobra). Isti princip aplikativan je u slučaju kvarta, grada, županije, itd. Treba li neki kvart, neki grad ili neka županija biti samodostatna?

Naravno da ne. Uvoz je dobra stvar kao što je dobra stvar i specijalizacija privrede neke jedinice u skladu s komparativnim prednostima te jedinice u odnosu na konkurenciju. Ne trebamo svi sve proizvoditi. Uvoz nije loš, naprotiv, dobar je budući da nam omogućuje da konzumiramo proizvode i usluge za koje se nismo sami specijalizirali proizvoditi. Mnogi mediji i zavedeni ljudi imaju krivi stav glede ove teme te ih se može čuti kako komentiraju kako bi trebalo smanjiti uvoz i kako bi samodostatnost bila odlična stvar za Hrvatsku, no zanimljivo je kako istu tvrdnju ne izlažu za grad New York koji na širem području ima 23 milijuna stanovnika, dok za Hrvatsku od 4 milijuna stanovnika to (netočno) tvrde!

Zaključujemo kako su isti ljudi odlučili da je uvoz loš upravo na arbitrarno određenoj razini države, ali dobar u slučaju svih ostalih geografskih područja (grada, kvarta, županije, kućanstva…) Kada grad uvozi nešto, neutralni su glede toga, a kada država uvozi nešto, onda to smatraju problemom koji se treba riješiti jer nismo “samodostatni”. Smatraju li isto za državu Monako ili San Marino!?

Opomena

Ovaj članak spominje samo nekoliko konkretnih primjera živog marksističkog nasljedstva u našem narodu na koje nažalost ni konzervativna struja nije ostala imuna. Ovakvih primjera još je mnogo te će ostali biti obrađeni u nekom budućem članku. Od izrazite je važnosti da se upoznamo s krivim i destruktivnim elementima razmišljanja kako bi se znali suprotstaviti takvim netočnim navodima i političkim mjerama.

Mnogi današnji konzervativci u Hrvatskoj, pa i u svijetu, drže do raznih destruktivnih, kontraproduktivnih razmišljanja te zbog manjka informiranosti čine štetu sebi i svome narodu. Iz ovog razloga je bitno informirati se putem dobrih izvora, kojih je nažalost malo, te takve informacije i izvore proslijediti dalje u borbi za istinom.

Preneseno sa: Izvornik

PRATITE NAS PUTEM APLIKACIJE ZA ANDROID!

Stavovi iznešeni u komentarima ne odražavaju stavove redakcije Portala, već su to osobni stavovi autora pojedinog komentara.